Odbijanje odbija

Gledala sam ih kako lakoćom umiju da utihnu njihova povlačenja u njihove odaje, bez škripe zatvarajući vrata istih, uvijek spremna da se s lakoćom otvore i nanesu im bol- misleći da to niko ne primijeti. Svoja sam uvijek toliko jako znala zalupiti da su se zauvijek zatvorila-poneka- ne propuštajući ništa unutra niti van. S tim sam morala da se pomirim ili da potražim majstora koji bi mi pomogao skinuti vrata skroz. Ali, neka su se tako snažno znala zaletjeti i odbiti, srušiti- da ih nijedan majstor nije mogao popraviti, osim napraviti nova- koja bih brižno održavala. Slušala sam njihove potajne jecaje, dok sam ja urlala. Iz mene je sve izašlo, u njima sve još uvijek stoji. 

Zar zaista ne znaju da se sami sa sobom dobro posvađaju? Zar ih je toliko strah ili stid njih samih? Zar ne umiju naći ama baš nijedan način da to izađe iz njih? Zašto postoje? Ah, da, samo da bi bili odvratni i odbojni- misleći da im treba sažaljenje, utjeha, spas, zvijezda vodilja- koju svom svojom iznemoglom voljom tjeraju od sebe? Kakav je to zakon, logika, traženje duševnog mira? A, tako ih razara... I meni je samo žao.

---

Stay positive! Alice.

---