Duša i Tijelo

I Duša i Tijelo smo,
što sami stvaramo oluje,
plime i oseke,
u beskrajnom moru nas samih
i  naših Emocija.
I svoje Svjetlo i svoj Mrak
uvijek nosimo ponosno;
plovimo u bezdan Materije i Energije
što nas prožima i gura dalje...
Samo je Duša vječna,
volimo je svim srcem-
malo je potrebno za sreću,
samo to malo uvijek nedostaje
onima koji to istinski
sebi ne žele priuštiti!
Molitva i Želja
imaju moć,
ali Volju  trebamo sami
iz sebe
​istisnuti u Svijet.

Jako je teško u životu sam odabrati šta će to u nama ostati! Bude tu stakla; kamenja i runja; bude i blistavila i suza; i osmijeha i bola, ali samo prirodnim putem to postaje cjelina, vrijedna spomena. U Svjetlu je spas. U Ljubavi vječnoj, što će i poslije nas da stvara i čuva tajne našeg Postojanja.

Ponekad imam osjećaj da će mi se glava rascijepiti od ovoliko misli, ali kada uzmem prazan papir- sve to odjednom prestaje... Sva buka, problemi, sjećanja i nadanja, smjeste se u sliku praznog bijelog papira ispred mene same. I čekaju me; gledaju da počnem, da se trznem, kažem šta mislim o svemu tome! Kao da se bore, udruženi, protiv mene, ali kao da marširaju za mene! Izazivaju Tamu napolje. Izazivaju Svjetlo da uđe unutra...
No, sve je to igra riječi i misli. Mi smo, uvijek, ono što želimo biti, baš u tom trenutku! Sretna sam i uvijek ću to željeti biti... 
Život je kratak, iako možemo od njega učiniti vječnost. Previše vremena provodimo u iščekivanju- treba neko da proživi i sve sretne trenutke, zašto ih ne bi počeli odmah koristiti? Svako jutro koje nas obasja je dar od Boga. Svaki obrok koji pojedemo; svaka kap vode- sve su to blagostanja na koja zaboravljamo usput- živeći nametnutog nam namćora! Zamislite se, oslobođeni lanaca koji vas vežu i dozvoljavaju drugima manipulaciju Vama... Ah, koji Blagoslov! Gledati Sebe i druge blaženim očima... Istina možda jeste da su te oči sigurno mnogo isplakale... Treba Čovjek svašta da proživi, da bi vidio stvari svojim pravim Očima. Treba puno da se izgubi da bi se puno i dobilo. Nikad ne zaboravljam svoje Blagoslove- sve ono što mi nije dato, za sve ono što sam dobila i mnogo vrijednije... 

Nije istina da je život nekom majka, nekom maćeha- Priroda je naša Majka. koliko damo, toliko i dobijemo. Isto tako,, koliko nam je dato- toliko nam može biti i oduzeto! Uvijek otvaram oči zahvalna na svemu što imam, ali pogotovo na onome što nemam; neka neko drugi traži razloge- naše je da plovimo svojim svemirom bezbrižni!

Treba posložiti taj svemir- sami smo ga skrojili. To jeste teži dio posla, ali uvijek imajmo na umu ko smo i zašto smo to što jesmo... Nikad nećete pogriješiti ako se u oluji sakrijete na najsigurnije mjesto- u Sebe. Ali, najprije, ne smijemo zaboraviti da iz skloništa istjeramo svoje oluje. Neka idu negdje drugo da luduju- mi dođosmo po parče mira, koji čuvamo samo za Sebe... Pustimo mašti na volju i zaplešimo uz Svoju muziku...

---

Stay positive! Alice.

---