Grlim Mjesec.
Hodim utabanom stazom,
gdje odumire sve ispod Mene.
Grlim Se
i staza je sve kraća.
Hodim praznim hodnicima,
čujem Je-
odjekuje moja Duša negdje...
Zove Me.
Rađam Se i umirem,
u svakom Svom koraku.
Budim Se u proljeće 
plešem i pjesma se čuje,
do zime odjekuje.
Grlim Sunce.
Dahom puštam Život,
i pržim Ga-
da raste još veći i jači.
Vidim, a ne gledam.
Čujem, a ne slušam.
Dahom puštam Život
i milujem Ga-
to moje je Sjeme.
Grlim Tebe.
Puštam Te 
da me pretvaraš i vajaš.
Pružaš mi ruke-
stazu do vječnog zagrljaja,
hraniš me osmijehom
ali ostajem Svoja.
Vraćam se Tebi,
uvijek.
Vraćam se Sebi,
dišem  i plovim
​u Božanskom zagrljaju.
Zauvijek.

Sjena sam i gutam tvoj Um,
proždirem tvoj Mrak i tvoje Svjetlo,
ali i donosim nove sa Suncem.
Ti si Ja.

Duša sam i gutam tvoju Sjenu,
grlim se i ponekad hodam s Njom;
Ona me iznova budi sa Suncem.
Ti si Ja.

Duh sam i grlim se sa Nebeskim,
progutaj me kao i svoj Um,
Mrak i svoje Svjetlo...
Ja sam Ljubav
jer dolazim sa Suncem.
Ti si Ja.

Mir sam i gutam tvoje Misli,
u Mene uranjaš...
Ti si Ja.

Haos sam i ludujem u Tebi
čak i dok si miran.
Zagrli me!
Ti si Ja.

Kreacija sam i kćer Duha,
sestra Haosa...
Grlim sve i proždirem u Sebe.
Ti si Ja.
Zagrli Me!
​

Ponekad imam osjećaj da će mi se glava rascijepiti od ovoliko misli, ali kada uzmem prazan papir- sve to odjednom prestaje... Sva buka, problemi, sjećanja i nadanja, smjeste se u sliku praznog bijelog papira ispred mene same. I čekaju me; gledaju da počnem, da se trznem, kažem šta mislim o svemu tome! Kao da se bore, udruženi, protiv mene, ali kao da marširaju za mene! Izazivaju Tamu napolje. Izazivaju Svjetlo da uđe unutra...
No, sve je to igra riječi i misli. Mi smo, uvijek, ono što želimo biti, baš u tom trenutku! Sretna sam i uvijek ću to željeti biti... 
Život je kratak, iako možemo od njega učiniti vječnost. Previše vremena provodimo u iščekivanju- treba neko da proživi i sve sretne trenutke, zašto ih ne bi počeli odmah koristiti? Svako jutro koje nas obasja je dar od Boga. Svaki obrok koji pojedemo; svaka kap vode- sve su to blagostanja na koja zaboravljamo usput- živeći nametnutog nam namćora! Zamislite se, oslobođeni lanaca koji vas vežu i dozvoljavaju drugima manipulaciju Vama... Ah, koji Blagoslov! Gledati Sebe i druge blaženim očima... Istina možda jeste da su te oči sigurno mnogo isplakale... Treba Čovjek svašta da proživi, da bi vidio stvari svojim pravim Očima. Treba puno da se izgubi da bi se puno i dobilo. Nikad ne zaboravljam svoje Blagoslove- sve ono što mi nije dato, za sve ono što sam dobila i mnogo vrijednije... 

Treba posložiti taj svemir- sami smo ga skrojili. To jeste teži dio posla, ali uvijek imajmo na umu ko smo i zašto smo to što jesmo... Nikad nećete pogriješiti ako se u oluji sakrijete na najsigurnije mjesto- u Sebe. Ali, najprije, ne smijemo zaboraviti da iz skloništa istjeramo svoje oluje. Neka idu negdje drugo da luduju- mi dođosmo po parče mira, koji čuvamo samo za Sebe... Pustimo mašti na volju i zaplešimo uz Svoju muziku...

Gledala sam ih kako lakoćom umiju da utihnu njihova povlačenja u njihove odaje, bez škripe zatvarajući vrata istih, uvijek spremna da se s lakoćom otvore i nanesu im bol- misleći da to niko ne primijeti. Svoja sam uvijek toliko jako znala zalupiti da su se zauvijek zatvorila-poneka- ne propuštajući ništa unutra niti van. S tim sam morala da se pomirim ili da potražim majstora koji bi mi pomogao skinuti vrata skroz. Ali, neka su se tako snažno znala zaletjeti i odbiti, srušiti- da ih nijedan majstor nije mogao popraviti, osim napraviti nova- koja bih brižno održavala. Slušala sam njihove potajne jecaje, dok sam ja urlala. Iz mene je sve izašlo, u njima sve još uvijek stoji.