Dea Devidas about... Alice.

Picture
​She thefuck is Alice ;)

​'Draga Alice, čast mi je i ganuta sam, zahvalna, što si me zamolila za mišljenje o tvojoj stranici. Tim više što mi se STVARNO SVIĐA. Zapravo, sviđa mi se tvoj stav. Primjetila sam te još kada si na fejsu dijelila neke moje objave – upadljvo ime „Života naših istine demoni“.
Jbt... tko je to? Već volim to biće, jer je iskreno – tako sam tada pomislila.
Zbog imena, da, imena tvog nastupa u javnosti. Obožavam ga. Tako je iskreno i stvarno. Nekad mislim da je najvažnije u samospoznaji, upravo umjeti u oči pogledati naše demone. Ne našu svjetlost, ona je tu; naša ljubav je tu; naša dobrota... ma sve sveto i blistavo je ovdje. A ono što određuje koliko ćemo to iskreno iskazati i živjeti su upravo naši demoni – koliko ih pošteno, iskreno i hrabro možemo sagledati, pogledati u oči, s njima se dogovoriti, svezati ih ili što je god potrebno napraviti. S nekima slaviti i plesati, ali ZNATI ih. 
I zato si me oduševila na prvi pogled, pa hvala Ti. ​
Znam da ovo možda zvuči pretjerano, ali nije. Danas je, naime, stvarno frka, iako ljudi ne kuže. Ne kuže da su sjebani hipnozom. Čak i kad drkaju, oprosti ali ne znam to pristojno reći, znači jebeno i fanatično drkaju na tzv. pozitivu, kad svim silama žele posaditi cvjetni vrt,
​​  a negiraju korov koji prethodno tome treba počupati,čak i kad afirmiraju boga oca, drkaju jer bježe od tzv. negativnog. I to je novi užas. To je zatvor novog vremena – zovem ga new (c)age. I, kada si mi rekla da ne želiš biti new cage.... Mila moja, pa ti to ni ne možeš. JER SI ISKRENA. ​
Aaaaaaaahhaha, a znaš kad si mi se još super svidjela? Kad si rekla da „nećeš biti životni trener“. Ja obožavam Alice zbog toga. Opet vidim kako je svoja i iskrena a to je JEDINO, GLE PONOVIT ĆU OPROSTI ALI MORAM JEDINO I JEDINO BITNO U ŽIVOTU ČOVJEKA, BITI SVOJ. Znači, u kontekstu te globalne hipnoze svi smo „duhovni“, svi smo ovo, ono.... sad je hit i biti životni trener. Pa mamu ti... Bože i Majko oprosti, ali ono... Život ti je trener. Dijete koje te drži budnom dok ti se oči sklapaju ti je trener. Partner koji je ćudljiv, a ti trebaš razgovor s njim ti je trener. Kakav jebeni životni trener? Znam, znam, Amerikanci su sjajni s marketingom, pa je lako popušiti, ali molim te i stvarno, gdje ti je mozak? Ali ne, Alice se ne da – ona kuži da je sve to spika. I ja je volim. I poštujem. Jer trebaš biti hrabar i iskren da budeš svoj. 
Tako da, šta reći, ljudi, ja se toliko veselim njenoj stranici... E, i Alice, nemoj NIKADA, ni onda reći da je amaterska s nekim prizvukom umanjene vrijednosti. NIKAD. Zato što pridjev amaterski dolazi od latinskog glagola amare i znači voljeti, što bi bilo „ljudi koji nešto rade ne zato što imaju diplomu, nego imaju ljubavi“, pa te najljepše molim da slaviš ovo što činiš i daješ jer je veličanstveno. Slavim i ja. Evo, od kada sam vidjela tvoj sajt, ja gnjavim ukućane s pričom o tebi i kako IMA ISTINSKI SVJESNIH. A to je sve od ljubavi. Od amare to dolazi. 
Zato nastavi blistati, i mračiti, kako kada treba, ti već znaš. Osjetiš. Ljubim i hvala. Volim.'
~I pakao i raj, čovjek sam sebi stvara.
​ Bog nema veze s tim.~
Alice.
Djevojka koja je potrošila tačno 23 godine na istraživanje sebe i svoje okoline. Djevojka koja je od 16. svoje godine shvatila da sve hartije mora da skupi na jedno mjesto i od njih napravi Nešto. Zapisi od 2005. godine su možda premračni, poneki nezreli za ovakvu vrstu prestavljanja sebe. To sam zadržala za posebno poglavlje knjige. 

Alice (Alis) , Ally i Ena su moji Id, Ego i Super-ego. 

Sve ovdje je u potpisu Alice, Ally je djevojka koju mnogi od vas poznaju, a Ena vodi cijeli projekt nad samom sobom. 

Alice~ autor i bloger
​​

​Kada se početkom Novog Milenija otvorio moj apetit za vandalizmom, jedva da sam i znala šta je to. Trebala sam odrasti i postati čovjek, odnosno žena, ali ostala sam pri svom prvobitnom pravcu u umjetnosti i filozofiji, i zauvijek zarobila nešto mnogo više od čovjeka, ili žene, u tijelu djeteta, koje stari samo fizički, kako su stvari izmakle kontroli 2001. godine. Mislila sam da ću dovijeka da tražim uzročno- posljedičnu vezu, igranjem kockicama u svojoj glavi, taj trenutak slabosti koji me prelomio, ali onda sam shvatila da je to uzaludno trošenje dragocjenog vremena kojeg imam na pretek.

2004. sam prestala da se zanimam za sport i muziku, a 2006. godine sam počela da skupljam sve hartije na jedno mjesto- to je jedina sigurna stvar koju sam učinila bez pogovora svom umu. Na prvu sam skupinu ostavila sve notne zapise iz perioda kada je Bach bio moja ikona, na drugu sve knjige od kojih sam napravila biblioteku, a na treću sve svoje svjesne i nesvjesne bilješke. Gradska biblioteka mi nije davala pristup knjigama Dostojevskog jer sam bila previše mlada i izgubila sam apetit. Goethe mi je sladunjav, ali je služio u tim kriznim godinama, mislila sam da volim i patim kao i svaki srednjoškolac, ali uočavala sam vidne razlike jer svidio mi se  npr. Dantea. Platona sam dotakla, kao i druge ličnosti, tokom školovanja, ali Twain, Bukowski, Antić, Tadić i spisateljica „Žara“ su mi nešto prirasli srcu. Zavoljela sam bizarnost, ironiju, sarkazam i općenito sve što nema doticaja sa ustaljenim. „Fragmenti“ Jare Ribnikar su me oduševili i zbog njih sam započela putovanje ovim redovima, a zbog Dee Devidas redovima svog tijela i uma.

Onaj ko je ikada rekao da je život dosadan, dosadan je meni. Ljude sam počela proučavati nesvjesno kasnih '90-tih, spoznavanjem sebe i svijeta oko sebe, a 2007. sam provela u izletu na nepoznatom tlu, gdje sam počela da gubim svoj prvobitni oblik. Zasad znam tek toliko da ukoliko ne izgubiš sebe, nećeš se ni pronaći, zaista. To što se bavim umjetnošću, uvijek mi je davalo opravdanja i prostora u ovom gradu da se negdje izgubim. Još uvijek zatvaram nepotrebna i otvaram potrebna vrata za svoje istraživanje, ali najveće zasluge definitvno idu čovjeku koji se u mom životu pojavio '95-te i bio tu samo do 2001. godine. Ne tako redovno, ali po potrebi, nedjeljom, odem da ga posjetim na Gradskom groblju. Uprkos svemu, ostala sam dosljedna svom univerzalnom Bogu, težeći samo da izbjegavam konstante i da upoznam sve vrhove hiperbola i parabola. Koštalo me dobre decenije života, ali isplatilo se.

Ko sam Ja? Who am I?

​2013-ta je dobila samo mahanje i tople pozdrave

​​(**... Ostale želje da se probude i ozdrave vlasnici poštankih sandučića možemo i tom poštom da pošaljemo...ali, nećemo ni to; samo ćemo mnogo veliki broj knjiga i iskustava da pretvaramo u energije koje će nas pokretati u skladu sa našim željama, izborima i općenito našem unutrašnjem/duševnom karakteru- koji se kao zadnji bjegunac skrivao u nekom kutu naših tijela i slao uzbune ...**)

DAJTE SEBI ONOLIKO VREMENA I PROSTORA KOLIKO VAM ZAISTA TREBA:

1. **(ŠTA SAM?)**

~Za mene postoji još jedan put, onaj za beskraj... I ne mogu odustati od njega čak ni zbog straha... Više nema ni gdje da se padne, blato je blato, svugdje isto. Malo i ako se isprljaš, ne može ti isprljati srce nikad.~

==BUDITE ISKRENI== 

  • ~~...„Fragmenti“ Jare Ribnikar su me oduševili i zbog njih sam započela putovanje ovim redovima svog tijela i uma.Onaj ko je ikada rekao da je život dosadan, dosadan je meni...~
  • ~~...Bježanje je tako nepotrebna stvar. A radim to...~
  • ~~2006. ~ .~....znala sam da sebi moram postaviti cilj. Ali, ja sam postavila pitanje: ~Da li živimo samo jedan tren u vječnosti ili smo mi sami ta vječnost?~
~Danas znam da je odgovor na moje pitanje bio moj cilj. Nakon mnogo godina, odškrinula su se vrata moje duše. Otvorila su se meni samoj.~ 

  • ~Istina je da živimo tren u vječnosti; istina je i da ako smo satkani od bezbroj malih vječnosti- sami postajemo vječnost. To je tajna besmrtnosti.~
  • ~~2010. ~..~ ...Moja percepcija nema dodirnih tačaka sa stvarnošću... A, šta je ona ustvari? Naši doživljaji nje i utjecaj na nju ili sam njen utjecaj na nas? Da li je ona nezavisna i objektivna ili sama projekcija nas na okolinu? Ili je ona okolina koja se kroz nas prožima i, u količini koju sami dopuštamo svojom hrabrošću ili strahom, tvrdoglavošću ili popustljivošću, čini od nas to što smo u stvarnosti? Za mene stvarnost nerealno predstavlja oči drugih...Zato i imamo mnogo takvih dodirnih tačaka. ~
 ~Gledati sebe godinama unatrag i posmatrati sebe u ovom trenutku je itekako dar duše koji, prihvatanjem sebe i svojih spoznaja, svojih misli kao onog što jesmo, usmjerava ka vječnosti. Bilo bi super pomisliti da ću možda u drugom životu biti drvo, ali je još bolje znati da je svaki trenutak u ovozemaljskom životnom vijeku jedna mala vječnost, jedno JESAM i POSTOJIM.~

~Uzalud što znam ja to, uzalud što oni nikad neće shvatiti niti usvojiti kao istinu. Najviše ih to boli; najviše me to boli, ali ja stanem pred ogledalo svako jutro i kažem je sebi !~

 
2. **(KO SAM?)**

~... i, što je najjače u njoj, ona čuva.. Svoju strast. I svoju najveću ljubav.~


=='KOLIKO' KAŽU 'KNJIGE'?==

==JESU LI BAR PODACI -PRIKUPLJENI KVALITATIVNOM METODOLOGIJOM ISTRAŽIVANJA- SLIČNIH OMJERA?==

  • ~~...Još uvijek zatvaram nepotrebna i otvaram potrebna vrata za svoje istraživanje, ali najveće zasluge definitvno idu čovjeku koji se u mom životu pojavio '95-te i bio tu samo do 2001. godine. Ne tako redovno, ali po potrebi, nedjeljom, odem da ga posjetim na gradskom groblju. Uprkos svemu, ostala sam dosljedna svom univerzalnom Bogu, težeći samo da izbjegavam konstante i da upoznam sve vrhove hiperbola i parabola.~
  • ~~...Karantin je najljepša verzija zatvorenog prostora.~
  • ~~...Žena s ožiljcima se ne razlikuje od žene s tetovažama.~
  • ~~...Kad zaplačem od miline ili tjeskobe, niko to ne zna šta je........ Kad vrisnem ili ugušim sve u muk, niko nikad neće znati šta je!! Nešto moje, neprocjenjivo, da bi se i s kim drugim dijelilo :) ~
  • ~~...Mislila sam da ću dovijeka da tražim uzročno- posljedičnu vezu, igranjem kockicama u svojoj glavi, taj trenutak slabosti koji me prelomio, ali onda sam shvatila da je to uzaludno trošenje dragocjenog vremena kojeg ipak imam na pretek.~
  • ~~... I gledala borbe iza ograde. I 'provalila'. I učila. I ušla u borbu. I završila kao pobjednički poderana zvijer u kavezu. U borbi sama sa sobom, što zijeva i ispušta krikove od bola, što rastrga svaku drugu što se našla na putu. I što izlaza unutar ograde nije bilo, osim kao pobjednik. A šta dođe pobjednik? - Ovo? Kraj? Hladnoća? Ili ovaj pakao? Ovo-pakao? Jaka stvar. Nema šta! Jača od volje za životom, nažalost.~
~To više ne liči na tugu,
nego na groblje potopljenih duša;
to ne liči na ubicu,
nego na dušu što želi, a ne smije da sniva.~

  • ~~...Reci mi; koliko vrsta bola poznaješ? Znaš li im uzrok i mjesto u sebi na kom se nagnijezdio, svaki posebno? Znaš li da on nikad ne ostaje ne ispoljen? I znaš li da đavo uvijek dođe po svoje?~
~Plesala sam i s njim; s đavolom. I sve više mi nedostaje. A sve više boli. Ko zna zašto?~

  • ~~...Jaki protivnici na drugoj stazi za utrke nikada nisu imali dovoljno sebe u sebi da pređu crtu i nastave laganim korakom šetnju ka sreći.~
~Svijet propada polako; svi su primijetili, poneki i znaju, neki se uzalud nadaju boljem, ustvari se samo, svjesno ili nesvjesno, tješe, ali o tome se ne priča. Možda se ljudi boje drugih i njihovih reakcija, ali moram priznati da ima onih koji kažu štošta o tome, no oni su proglašeni ludima iako su sasvim prisebni, normalni ljudi.~

~Mi ludaci smo oni koji stvaraju bolje sutra za tone medikoriteta. I zato mi jako smeta što mi mediokriteti stalno podmeću noge.~

  • ~~..~Zauvijek~ će zauvijek ostati složeni vremenski period i nikada niko neće uspjeti da ga definiše. Odgovorno tvrdim da je i to samo riječ na koju se obavezujemo misleći na sasvimdruge stvari, koje samom pomisli odmah sebi prizovemo... Da nam smetaju i urlaju na uho... Toliko jako da više ne vidimo i ne čujemo Voljene. ~


3. **(GDJE SAM?)**

~~Na dan mog polaska, šapnuo mi je:

-U kom životu smo se već sreli?
-U mnogim,odgovorila sam mu...~
Susanna Tamaro - "Idi kuda te srce vodi"
 

==NE DEFINIŠITE NIJEDAN OBLIK LJUBAVI DOK GA SEBI NE OSIGURATE! VOLITE, SAMO ĆETE TAKO I BITI VOLJENI.==

  • ~~...Ne moraš da znaš kako izgleda ni raj niti pakao. Dovoljno je da znaš kako izgleda mjesto na koje ne želiš.~
  • ~~...Gledala sam ih kako lakoćom umiju da utihnu njihova povlačenja u njihove odaje, bez škripe zatvarajaći vrata istih, uvijek spremna da se s istom lakoćom otvore i nanesu im bol-misleći da to niko ne primijeti. Svoja sam uvijek toliko jako znala zalupiti da su se zauvijek zatvorila-poneka- ne propuštajući ništa unutra niti van. ~
~Kakav je to zakon, logika, traženje duševnog mira? A, tako ih razara... I meni je samo žao.~

  • ~~...Nalazite odgovore u sebi, dajete samom sebi naređenje i izvršavate ga. Bezuvjetno, bez odugovlačenja, bez izgovora ili izvrtanja. Ne čekate da se sve okolnosti povoljno poklope ili da vrijeme „sazrije“. Vi odlučujete o tome kako izgleda vaš dan. Vi birate uvjete, a to što uvjetujete ima posljedice na način na koji razmišljate i ono što osjećate. Nije bitno kako ćemo doći do vrha, bitno je da nam je put do vrha uvijek pred očima.~
             Zoran Vignjevic- Coaching and Speaking 
Vjerujem da smo se svi, bar jednom- prvi put u životu, osjećali kao pobjednici izbjegavajući velike stvari i greške. A bili smo najveći gubitnici. I rizikovat ću da budem neka vrsta pogrdno nazvane ženske osobe samo time što govorim istinu, koju oni koji bi me tako nazvali-- ne mogu da prihvate. Nažalost, to znači da još uvijek nisu pomjerili s tog 'pobjedničkog' puta.
Želim 
da te poželim
kao da sutra ću 'mrijet.
Da kad te udahnem
na usnama svojim
osjetim žar života.
Da kad te slušam
čujem kako me
dom sebi zove.
Mjesto.
Vjetru ne treba.
Da moje si plavetnilo
onako kako si
moj pakao i raj.
Da volim te dovijeka
više nego mrak
što brižno čuvam.
~Svako naše zadovoljstvo je trgovina s đavolom.~
 Charles Bukowski
  • ~~...Volite, ali ne riječju... I ~zauvijek~ samo kada pomislite na blistavi beskraj.~
~Sve ono što je iza nas, ostavi kao takvo- neka počiva u prošlosti koja nije bez razloga prošlost... Svi strahovi i problemi, sva bol, suze i minule nade, sa svojim intenzitetom, neka počivaju. Nemoj ih buditi, neće ti ništa takvi, sumorni i tamni... Kao oblaci koji su kišu vukli pa je istresli na nas male ispod ogromnog plavetnila, a onda pobjegli i ostavili da sunce miluje grad. Naš grad. Skučen, krivudavih bora i slijep, ali grad pun ljubavi za nas, koju trebamo samo uhvatiti i sakriti u sebe da je niko iz grudi ne izmami!~

  • ~~... Voljeti sebe je privilegija, ako to činiš na pravi način. I tako u krug, ego, ti, on, ona, ja, ponos, laž i predrasude.. Sve sam to odbacila.~
~Moja duša ne može da se proda. ~

​Veliko hvala Dea Devidas <3